S kamenih planina širom svijeta
Porodično stablo "Eljdan".
Početak nove grane i generacije između kamena i nade
Ilija “Eljdan” Trogrlić i osnivanje linije Vranjače
Ilija „Eljdan“ Trogrlić, prvi doseljenik u Vranjače, bio je ne samo pionir, već i otac generacije koja je ostavila trajni trag u novim počecima u ovom zabačenom, ali plodnom kraju. Njegov nadimak “Eljdan” postao je prezime čitavih generacija. Vjeruje se da potječe od heljde (heljde) – biljke koja se tradicionalno uzgaja na ovim prostorima. Ilija ju je trgovao ili sam sadio – kao mnogi siromašni, ali ponosni težaci tih godina.
U Vranjačama je njegova obitelj bila poznata i kao Eldanović – simbolična izvedenica nadimka. Ali imena Trogrlić nikada nisu napustili.
Vranjače – skrovito selo u planini
Malo naselje Vranjače prvi put se spominje kao samostalno mjesto u matici duša župe Roško Polje 1891. godine. Pisani dokazi o vlasništvu postoje od uvođenja zemljišnoknjižnog sustava u BiH, točnije od izrade katastarskih planova 1883. godine. Godine 1968. službeno je uspostavljena katastarska općina Vranjače u sastavu općine Vranjače. katastar – ukupne površine 14,26 četvornih kilometara.
Vranjače se sastoje od četiri zaseoka: Trogrlići, Prke, Šarići (ranije Šarić-Bilići) i Šapine. Oni čine koherentnu geografsku cjelinu, idilično smještenu u podnožju planine Zavelim, na približno 900 metara nadmorske visine. Po jeziku, mentalitetu, dijalektu, kulturi, običajima i načinu života ovdašnji ljudi vrlo su slični onima iz Dalmatinske Zagore, posebice studenačkog kraja.
Nije slučajno: tri najstarija prezimena – Trogrlići, Prke i Šarići – zapravo potječu iz Studenaca. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Vranjače su se naselili stočari iz ovog kraja. U početku su dolazili samo tijekom ljetnih mjeseci kako bi koristili visoravni kao ispašu, ali su se zimi uvijek vraćali u svoja rodna mjesta. Tek znatno kasnije neke su se obitelji stalno nastanile, a svoju zemlju u Studencima prodale su tek šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Desetljećima su Vranjače bile praktički odsječene od vanjskog svijeta. Prva električna žarulja ovdje je zasjala tek 1978. godine – jasan simbol zapuštenosti ovog zabačenog mjesta. Koliko god ljudi voljeli svoju domovinu, sve su više bili prisiljeni iseljavati se. Najveći val iseljavanja počeo je početkom 1970-ih.
Danas najveća zajednica nekadašnjih Vranjačana živi u gradu Bjelovaru, zatim Koprivnici, Đakovu, Osijeku, Zagrebu, Splitu i drugim hrvatskim gradovima – ali njihovi potomci naselili su se iu brojnim europskim zemljama.
Razlozi desetljećima zanemarivanja ovog kraja leže iu traumatičnoj povijesti 20. stoljeća. svjetskog rata mnogi mladići iz Vranjača ostali su vjerni svom hrvatskom narodu i domovini. Mnogi od njih svoje su opredjeljenje platili životom – mecima, u masovnim grobnicama, pod granatama ili na mučnom putu preko Bleiburga.
Pa ipak, ta duboka povezanost sa zavičajem živi i danas – u rijetkima koji su ostali, kao i u onima koji su davno odselili daleko, ali nikada nisu prekidali vezu s Vranjačama. Sve ih spaja želja da se mjesto ne zaboravi, da život ovdje ne stane.
Jer nikada ne bi trebalo biti zabilježeno u kronikama:
“Bilo jednom Vranjače, negdje visoko, daleko, negdje usred ničega…”
Djeca Eljdana – generacija između kamena i nade
Ilija “Eljdan” Trogrlić bio je sin Jure Trogrlića, a rođen je 1804. godine. Imao je ukupno sedmero djece, uključujući pet sinova, koji su nastavili novo poglavlje obitelji – ne raštrkani, već ujedinjeni na jednom mjestu.
Svih pet sinova nastanilo se u Vranjačama — rijedak znak obiteljskog jedinstva i privrženosti novostečenoj zemlji. Tu su izgradili svoje domove, obradili polja i zasnovali ogranke iz kojih su se razvili današnji potomci.
Sinovi Ilije “Eljdana”:
- Nikola Trogrlić (*02.10.1830)
∟ oženjen za Ivanica Vuković (*1844) - Marijan „Šoro“ Trogrlić (*1833)
∟ oženjen za Nikoluša (*1843) - Cvitko Trogrlić (*1835)
∟ oženjen za Anđelija Cikojević (*1841) - Toma Trogrlić (*1837)
∟ oženjen za Cvita Prka (*1847) - Ivan Trogrlić (*1832)
∟ oženjen za Iva Brdar or Brekalo (*1837)
Dvije kćeri — čija imena nisu zabilježena — upotpunjuju sliku brata i sestre. Ali u obiteljskom sjećanju prije svega ova petorica braće oblikovala su naselje Vranjače – marljivim radom, osnivanjem obitelji i izgradnjom novog, snažnog naslijeđa..
Ogranak "Šoro" – Od neobrađenog kamena do obitelji "Krolo".
Marijan “Šoro” Trogrlić rođen je 1833. godine i nastavlja lozu koja vodi izravno u današnji krug potomaka. Bio je oženjen Nikolušom (*1843). Značenje nadimka “Šoro” je nepoznato – možda nadimak iz djetinjstva, možda izraz njegova karaktera.
Njihov sin Mijo Trogrlić oženio je ženu iz obitelji Marijanović, poznatu po prezimenu Marijanuša — jakom ženskom imenu koje se prenosilo kroz generacije.
Mijo i Marijanuša imali su četvero djece:
- Anica (Tochter)
- Mara (Tochter)
- Mirko (Sohn)
- Mate “Krolo” Trogrlić (*1832)
∟ oženjen za Andjelija “Anđa” Rako (*1906)
Potonji – Mate Krolo – postao je ključna figura suvremenosti u obiteljskom stablu. S njim je započeo prijelaz iz ruralnog načina života u novo doba obilježeno ratovima, industrijalizacijom i migracijama.
Obitelj Mate “Krolo” Trogrlića
Mate “Krolo” Trogrlić, rođen 1904. godine, utjelovio je snagu i ustrajnost svojih predaka. Nadimak “Krolo” nikada nije postao prezime, ali je ostao sastavni dio identiteta obitelji – do danas se njen ogranak jednostavno naziva “loza Krolo”.
Mate je oženio Andjeliju “Anđu” Rako (*1906.), ženu jednako jakih korijena. U njihovom braku rodilo se šestero djece, koja danas nastavljaju živopisno nasljeđe Trogrlića u nekoliko zemalja.
Kćeri:
- Mila Trogrlić (*1929–1999)
∟ udata za Mato Beljan - Ana Trogrlić (*1934–2019)
∟ udata za Mijo Radoš
Sinovi:
- Ivan „Iko“ Trogrlić (*1933–1999)
∟ oženjen za Boja Mamić - Marinko „Majin“ Trogrlić (*1937–2021)
∟ oženjen za Mila Škorić - Mijo „Miško“ Trogrlić (*1940–1971)
∟ oženjen za Marija Vlaičić - Rade Trogrlić (*1945–1989)
∟ oženjen za Drage Vrhovac (*1953)
Tako je jedna kuća u Vranjačama postala mreža obitelji diljem srednje i južne Europe. Imena, priče i vrijednosti loze Krolo žive i danas u djeci, unucima i praunucima – u Đakovu, Zagrebu, Tomislavgradu, Zadru i Njemačkoj.
