Vojni put
Obitelj Trogrlić generacijama je bila u vojnoj službi i uvijek u službi domovine.
Podigli Trogrlić 2008. godine u Vranjačama
Uspon zemljoradničke obitelji do lokalnog značaja
Zemlja i utjecaj
Mletačka Republika dodijelila je zemlju lokalnim obiteljima kako bi ojačala svoje granice protiv Osmanlija. Ti darovi zemlje bili su dio tradicionalne strategije pridobijanja lojalnih branitelja i stvaranja stabilnih baza duž granice. Osobito u Dalmaciji i Istri, gdje je otpor protiv Osmanlija bio od velike važnosti, primatelji zemlje trebali su služiti kao vojne straže. Na taj je način Venecija spajala vlasništvo nad zemljom s odgovornošću zaštite granice i osiguranja sigurnosti Republike.
Godine 1725. obitelj Trogrlić pokazala se čvrstom i gospodarski aktivnom. U popisu koji je sastavila mletačka uprava četiri obitelji Trogrlić dobile su zemljišne nadjele, što govori o visokoj društvenoj važnosti ovih redaka:
- Mate Trogrlić: 30-člana obitelj, dobila 9 kanape
- Ivan Trogrlić: 7-člana obitelj, dobila 6 kanape
- Martin Trogrlić: 8-člana obitelj, dobila 13 kanape
- Grgo Trogrlić: 7-člana obitelj, dobila 6 kanape
Ovi zapisi jasno pokazuju da je obitelj već na prijelazu u 18. stoljeće bila jedan od najutjecajnijih poljoprivrednih klanova u regiji. Njihovi napori protiv Osmanlija, povratak i lojalnost novoj mletačkoj upravi očito su se isplatili.
Trogrlić u mletačkoj službi (1796.)
Krajem 18. stoljeća, u posljednjim godinama mletačke vladavine Dalmacijom, u maticama Mletačke Republike nalazi se značajan spomen članova obitelji Trogrlić iz Studenaca. U vojnom popisu od 31. prosinca 1796., koji se čuva u Veneciji, tri čovjeka iz ove loze navedena su kao vojnici u osobnoj četi pukovnika Vicka Michielija Vitturija:
- Augustin Trogrlić, sin od Mate
- Mate Trogrlić, sin od Augustin
- Miho Trogrlić, sin od Petar
Sva trojica dolaze iz Studenaca, mjesta koje je generacijama bilo središte obitelji Trogrlić. Njihovo uvrštavanje u vojne zapise sugerira da su bili dio poznatih “Fanti Oltramarini” – mletačkih dalmatinskih trupa u inozemstvu, koje su služile u samoj prijestolnici, kao iu drugim dijelovima Carstva.
- Tko je bio pukovnik Vicko Michieli Vitturi?
Vicko Michieli Vitturi bio je mletački plemić i časnik iz jedne od starih patricijskih obitelji Dalmacije. Obitelj Michieli-Vitturi podrijetlom je potjecala iz mletačkog visokog sloja, ali je bila snažno prisutna iu Dalmaciji tijekom 17. i 18. stoljeća, posebice u Splitu i Trogiru. Sam Vicko bio je lojalan sluga Republike i do njezina pada zapovijedao je osobnom četom odabranih dalmatinskih vojnika, među kojima su bili mnogi Hrvati katolici iz zaleđa.
Njegovo se ime pojavljuje u nekoliko vojnih zapisa tog razdoblja, posebno u vezi s obranom preostalih mletačkih položaja od francuskih i austrijskih utjecaja. Činjenica da su članovi obitelji Trogrlić bili neposredno pod njegovim zapovjedništvom govori o određenoj pouzdanosti, disciplini, a vjerojatno i regionalnom ugledu ovih ljudi.
- Što je kanape?
Kanape su bile povijesna jedinica površine koja se koristila za vrijeme mletačke uprave u Dalmaciji i Hercegovini. Izraz dolazi od venecijanskog “canapo”, uže koje se koristilo za mjerenje zemlje.
Veličina sofe:
Jedna sofa odgovara otprilike 1/3 hektara, odnosno oko 3300–3500 četvornih metara, ovisno o regiji i vrsti tla.
Značaj za obitelji poput Trogrlića:
Godine 1725. četiri ogranka Trogrlića dobila su od Mletačke Republike između 6 i 13 nadstrešnica zemlje – ponekad i preko 30.000 m² po obitelji. To nije bila samo važna gospodarska osnova, već i znak njihove lojalnosti, vojne snage i značaja u pograničnom području s Osmanlijama.
S pravnog gledišta, to je obično bilo nasljedno pravo korištenja koje je pod određenim uvjetima bilo vezano za obitelj.
Značaj za obiteljsku povijest
Spominjanje nekolicine Trogrlića iz Studenaca u službi mletačke vojske impresivan je dokaz vojne i društvene uloge koju su pojedini članovi obitelji imali na ovim prostorima krajem 18. stoljeća. U vrijeme nesigurnosti, kada se odnos snaga između Venecije, Habsburga i Napoleona ubrzano mijenjao, stali su na stranu starog poretka – Serenissime.
Ova epizoda ne označava samo prijelaz iz mletačke u austrijsku vlast, već i kraj vojnog sustava u kojem su se dalmatinski seljaci i ratnici borili za Veneciju braneći svoja sela, svoju vjeru i svoj identitet. Činjenica da se obitelj Trogrlić u ovom trenutku pojavljuje na pozornici povijesti više je od usporedbe – to je pokazatelj njihove ukorijenjenosti u povijesni razvoj kraja.
Drugi svjetski rat i sudbina obitelji Trogrlić
Tijekom Drugog svjetskog rata nekoliko članova obitelji Trogrlić priključilo se hrvatskim postrojbama koje su se borile za neovisnu Hrvatsku. Završetkom rata u svibnju 1945. i povlačenjem mnogih jedinica prema Austriji, gubi se trag nekim članovima obitelji u Bleiburgu – mjestu koje će kasnije postati sinonimom velike poslijeratne traume hrvatske povijesti. Jedan od njih bio je Mirko Trogrlić, brat Mate “Krole”. Dugo se pretpostavljalo da je ondje i izgubio život.
Mate Trogrlić, koji nije bio borac, ipak je pružio tihi otpor. Hranom i izvrsnim poznavanjem mjesta potpomagao je hrvatske jedinice u regiji. Nitko bolje od njega nije poznavao šume, staze i skrovišta oko Vranjača. No, ta ga je pomoć nakon završetka rata učinila metom nove komunističke vlasti. Partizani iz susjednog Roškog Polja došli su ga jednog dana odvesti “na ispitivanje” – eufemizam koji je tada gotovo uvijek značio sigurnu smrtnu kaznu.
No, na Milu Trogrlić, Mateovu 17-godišnju kćer, nisu računali. Odlučno je zaštitnički stala pred oca, izvadila ručnu bombu i zaprijetila da će raznijeti sebe i sve koji su sudjelovali ako se netko usudi odvesti ga. Partizani su se povukli – i Mate se više nitko nije usudio ispitivati i maltretirati.
Bleiburg – tiha trauma
Bleiburg u hrvatskoj kulturi sjećanja simbolizira tragični kraj Drugog svjetskog rata. U svibnju 1945. deseci tisuća hrvatskih vojnika, civila, žena i djece povukli su se prema Austriji u nadi da će se predati saveznicima. No, mnogi od njih predani su jugoslavenskim partizanima – čin koji je u mnogim slučajevima završio samovoljnim masovnim pogubljenjima i marševima smrti. Točan broj žrtava još uvijek nije u potpunosti poznat, no događaj je ostavio duboke ožiljke na nebrojenim hrvatskim obiteljima – uključujući i obitelj Trogrlić.
Bleiburg ostaje spomenik okrutnosti kraja rata i cijene političke odmazde.
Prošla su desetljeća dok se ne rasvijetli sudbina Mirka Trogrlića. Godine 2014. pronađen je na psihijatrijskoj klinici u Mostaru – slomljen čovjek, obilježen sudbinom koju nitko iz njegove obitelji nikada nije uspio do kraja rekonstruirati. Tamo je na kraju i umro. Njegov nećak Marinko ”Majin” Trogrlić, sin Mate ”Krole”, dao je prenijeti tijelo i dostojno sahraniti u Mateinu obiteljsku grobnicu u Roškom Polju.
Obitelj Trogrlić u Domovinskom ratu
Obitelj Trogrlić također je devedesetih godina čvrsto stala uz svoj narod u borbi za neovisnost Hrvatske. Nekoliko članova iz Vranjača i šira obitelj dragovoljno su branili mladu hrvatsku državu, mnogi od njih u Zboru Narodne Garde (ZNG), preteči Hrvatske vojske.
Posebno treba istaknuti žrtvu Ivana Trogrlića iz Vranjača, jednog od jedanaest heroja Bjelovara koji su poginuli u eksploziji na skladištu streljiva Barutana 29. rujna 1991. godine. Ti su se ljudi suprotstavili srpskom bojniku Milanu Tepiću koji je s preko 170 tona eksploziva htio dići u zrak arsenal kako bi uništio grad. Unatoč životnoj opasnosti, Ivan i njegovi suborci pokušali su spriječiti napad – znajući da bi to moglo značiti njihovu smrt. Svojim nesebičnim činom spasila je bezbroj života u Bjelovaru i okolici.
Ivanu Trogrliću čast je i danas. Njegovo se ime čita svake godine 29. rujna u Bjelovaru – na komemoraciji kod Spomen-područja Barutane, gdje se ova jedanaestorica ljudi štuje kao istinski heroj Republike Hrvatske. Njihova hrabrost, odvažnost i spremnost na žrtvu ostat će nezaboravni – ne samo u Bjelovaru, već iu Vranjačama, odakle su Ivanovi korijeni.
19.11.1970 - 29.09.1991
